Vukosava Ćibić brine o slijepoj i nepokretnoj kćerki

“Od kad sam se rodila, ništa mi se u životu dobro nije dogodilo”! Ovom rečenicom svoju životnu priču počinje sedamdesttrogodišnja Vukosava Ćibić koja sa svojom kćerkom Radmilom, invlidnim licem, živi na jednom brdašcetu gdje završava dubičko selo Slabinja a počinju Ševarlije. Do kuće u kojoj stanuju teško je doći jer nasuti put odnosi voda. Na proplanku vas dočekuju četiri gladna štenca, a na vratima kuće, na koja samo što se nije obrušila betonska nastrešnica, povijena ali nasmijana Vukosava. Iz kuće i ne izlazi jer se 24 sata dnevno brine o svojoj kćerki Radmili koja ima 49 godina. Od rođenja Radmila živi u mraku, već sa mjesec dana starosti njenoj majci saopštili su da ona ne vidi.

„Bilo je svega i svačega u mom životu, ali malo dobrog. Moju Radu rodila sam 1973. godine. Bilo je to dijete prelijepo i napredno. Zabolilo je, prvo smo je odvezli u Dubicu, odakle su je otpremili   u Sisak u bolnicu gdje je bila skoro godinu dana. Doktorica mi je rekla da ona ne vidi zbog injekcije ili temperature, ko će to znati…Išla sam kod nje kad sam god mogla, i na kraju je donijela kući, ako treba da umre, da to bude na mome krilu“, priča Vukosava.

Radmila ne vidi, ne hoda. Na krevetu na kome stalno leži, društvo joj osim majke, pravi jedna istrošena plišana igračka i ponekad zvuk sa radija, jer Radmila voli da sluša radio, ako se  govori o nekim lijepim temama.

Njihov dom je čist, na šporetu hrana i povrće koje Vukosava uzgoji u svojoj bašti. Nekada, dok joj je muž  bio živ i dok je na kućištu bilo još članova porodice, prodavala  je svoje proizvode na kozarskodubičkoj zelenoj pijaci. Kada se i muž razbolio, Vukosava je imala dva bolesnika o kojima svakodnevno skrbi. Ima još jednu kćerku koja sa porodicom živi u Dubici i koji im pomažu koliko mogu. Često ih obiđe i poznata dubička humanitarka Ljiljana Garača koja volontira u Međuopštinskoj organizaciji slijepih i slabovidih lica Kozarska Dubica-Kostajnica.

„To je jedna strašna situacija koju Vukosava kao jedna majka treba da preživi. Već pet decenija gleda svoju kćerku u muci i sve je to velika žrtva. U zadnje vrijeme ova stara žena rapidno propada, ne znam kako uošte pomoći jer one žive daleko od grada na nepristupačnom terenu kada zapada snijeg“, kaže Garača.

Ko god uđe u njihov dom, utisku se dugo ne može oteti. Tako je bilo i sa dubičkim sveštenikom Brankom Repajom.

„Vukosava svojim stavom i pričom ostavlja utisak majke heroja i hrabrosti čime može  da se podiči srpski narod kroz čitavu svoju istoriju. Njoj ništa nije teško, radi, vuče granje iz šume, i nikada se nije požalila na ništa osim što joj ponekad  nedostaje neko s kim bi popila kafu“, rekao je Repaja.

Kaže i da će mu momenat susreta sa Radom ostati u sjećanju cijeli život.

„To je čedo koje ima gotovo 50 godina, vezana je za krevet, ne vidi  i susret s njom na dan njenog krštenja je nešto što nikada neću zaboraviti, šta god da me u službi čekalo. Taj utisak ostaće negdje u mojoj glavi, srcu, grudima, mislima zauvijek“, ističe Repaja.

Vukosava i Radmila ne traže ništa. Žive od sredstava koje dobiju kao korisnici Centra za socijalni rad. Njihova priča prikazuje žrtvu onih koji se brinu o invalidnim licima, jer je   život roditelja njegovatelja podređen upravo hendikepu koji je izazvala bolest zbog kojeg živ čovjek ne može da se brine sam o sebi, nego potpuno i u svakom trenutku ovisi o asistenciji drugog lica. Dok je drugo lice tu…..