Proboj iz logora Jasenovac preživjelo samo 90 logoraša, njihovo sjećanja dragocjena za istraživanje zločina

 Viši kustos u Javnoj ustanovi “Spomen-područje Donja Gradina” istoričar Dejan Motl rekao je da je od 600 logoraša koji su na današnji dan 1945. godine krenuli u proboj iz logora Jasenovac preživjelo samo njih 90, te da su njihova sjećanja dragocjena za istraživanje zločina.
“Svi oni su dragocjeni svjedoci o tome šta se događalo u logoru Jasenovac jer su nakon rata davali izjave državnoj komisiji koja je istaživala i popisivala zločine, između ostalog i u samom logoru Jasenovac”, naveo je Motl.

On je dodao da su neki od njih pisali knjige i memoare, svoja sjećanja na vrijeme provedeno u logoru, na osnovu kojih se saznaju mnoge stvari o funkcionisanju logora.

Motl je podsjetio da je jasenovačka strava trajala od avgusta 1941. godine do kraja Drugog svjetskog rata, te da su ubijanja u Jasenovcu trajala i na samom kraju rata, kada je bio oslobođen veći dio Evrope.

“Ustaše su od 6. aprila 1945. godine, na kraju Drugog svjetskog rata, odlučile da pokušaju da sakriju tragove zločina koji su počinili u samom logoru i njegovom najvećem stratištu u Donjoj Gradini, pa su u Donju Gradinu svakodnevno prebacivali grupe od po 50 logoraša koji su bili u okovima i koji su imali zadatak da traže grobnice ubijenih, otkopaju kosti i spaljuju ih”, rekao je Motl.

Prema njegovim riječima, grupa logoraša koja je radila taj posao bila je ubijena isti dan, a zatim bi došla nova grupa logoraša čiji bi životi isto tako, na kraju dana, bili okončani.

Motl kaže da je akcija uklanjanja tragova trajala do 21. aprila, a da su logoraši iz Jasenovca svjedočili da su u tom periodu iz Donje Gradine vidjeli dvije vatre koje su danonoćno gorjele, te da se osjetio jak neugodan miris na osnovu koga su pretpostavili o čemu se radi.

On je naveo da su ustaše 21. aprila u poslijepodnevnim časovima oglasile sirenu koja je obično značila smotru u logoru nakon koje je obično dolazilo do likvidacija, odnosno odabira logoraša koji bi bili likvidirani.

“Ovaj put je u pitanju bilo nešto drugo, a logorašima je rečeno da krenu u istočni dio logora u kojem su do tada bile smještene žene i koji je bio fizički odvojen od zapadnog dijela u kojem su bili smješteni muškarci. Logoraši su u koloni krenuli u taj dio logora, a u susret im je išla kolona od 400-600 žena koje su odbacivale stvari koje su nosile sa sobom i pjevale jer su znale da ustaše spremaju likvidaciju logora i svjedoka. One su se držale prkosno i hrabro”, priča Motl.

Muški logoraši su zatim bili zatvoreni u obućarsku radionicu, zgradu u istočnom dijelu logora, dok su žene odvedene u zapadni dio logora.

Po svjedočenju logoraša Antuna Dalponta, ustaše su zatvorile žene u barake koje su ranije služile za smještaj muškaraca, a barake zatim zapalili, iz mitraljeza pucali po barakama i na taj način ubili posljednju grupu žena.

Tu noć su samim logorom odjekivale eksplozije jer su ustaše minirale i rušile logorske objekte i odvodili su, od 1.070 lograša koji su u tom momentu bili u logoru, one koji su bili grupnici i njih su ubili, a ostatak su namjeravali da ubiju sutradan, 22. aprila.

“Međutim, u toku noći jedna grupa logoraša koji su bili komunisti, predvođeni Antom Bakutićem, prijeratnim komunistom iz Senja, koji je promakao ustašama kao grupnik, okupila se u jednu sobu i razmatrali su šta da učine, znajući da je bio kraj rata i da će biti ubijeni. Odlučili su da što skuplje prodaju svoju kožu”, kaže Motl.

Prema njegovim riječima, bilo je različitih planova, ali je dogovoreno da na znak svi logoraši krenu iz zgrade u kojoj su bili zatvoreni i trče prema kapijama logora.

“I zaista, 22. aprila 1945. godine nešto prije 10.00 časova uz kišu i susnježicu i hladno vrijeme, dat je znak i logoraši su provalili vrata. Treba reći da nisu svi učestvovali u tom proboju. NJih oko 600 je krenulo u sam proboj, a bilo je onih koji su bili bolesni i koji nisu mogli učestvovati. Bilo je i onih koji su se nadali da će im ustaše poštedjeti život jer je kraj rata. Međutim, oni koji nisu učestvovali u proboju, narednih dana su svi ubijeni”, ističe Motl.

Kada su logoraši krenuli u proboj provalili su vrata zgrade u kojoj su bili zatvoreni i bukvalno su pregazili stražara, a dva momenta se izdvajaju u njihovom spasonosnom bijegu.

“Prvi momenat je taj što je logoraš Mile Ristić, inače zarobljen kao partizan na Kozari, rodom iz Miljevića kod Gradiške, koji je uzeo pušku stražara kojeg su pregazili i uspio da onesposobi ustašku posadu koja je bila u bunkeru koji se nalazio pored kapije i na taj način je omogućio da logoraši uspiju da izađu iz logorskih zidila”, kaže Motl.

Prema njegovim riječima, drugi važan momenat je to što se logoraš Edo Šajer popeo na telefonski stub i presjekao žice što im je dalo određeno vrijeme prije nego što su okolne ustaške posade krenule za njima u potjeru.

“Imali su sreću pošto su ustaše tokom noći izlazile i ulazile iz logora i što je ostala otvorena istočna kapija logora. Sam izlazak iz logora nije značio da su ti logoraši spašeni jer se trebalo najprije dokopati šume koja se nalazila u pravcu sela Košutarice na oko kilometar udaljenosti. Zatim je trebalo da se prođu bunkeri koji su bili vanjsko obezbjeđenje logora, a trebalo je i ostati živ od ustaške potjere koja je krenula i koja ih je tražila narednih dana, te dočekati partizanske jedinice koje su dolazile iz pravca Slavonije”, navodi Motl.

U tome je uspjelo njih 90, a neki su se priključili jugoslovenskoj armiji koja je nastupala dalje prema zapadu, a neki su se vratili svojim kućama.

Na dan proboja 22. aprila 1945. godine u logoru Jasenovac bila su zatočena 1.073 preživjela logoraša od kojih je 600 krenulo u proboj, a preživjelo 90 logoraša.

Prema podacima Spomen-područja Donja Gradina, u zloglasnom logoru Jasenovac tokom Drugog svjetskog rata stradalo je 700.000 žrtava ustaškog zločina, među kojima je život izgubilo 500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Jevreja, 127.000 antifašista.

U Jasenovcu je stradalo 20.000 djece.