“Polititika”-sjećanje na majora Milana Tepića: “Ako budem morao poginuti, čuvaj mi djecu”

Kozarska Dubica ‒ Sredinom septembra 1991. godine, kada je posljednji put razgovarao sa Pericom Bundalom, bratom od tetke, major Milan Tepić, posljednji narodni heroj SFRJ, tada u opkoljenom skladištu municije JNA u Bedeniku kod Bjelovara, kazao je: „Ako budem morao poginuti, skupo ću prodati svoju glavu” i dodao: „Pripazi mi na djecu.”

Tepić se na početku vojničke karijere zakleo da će braniti svoju zemlju kada joj bude teško. Kada više nije imao izbora, 29. septembra 1991. godine, digao je u vazduh skladište municije i poginuo, zajedno sa sedam vojnika JNA.

Perica i Milan zajedno su odrasli. Porodični albumi puni su njihovih fotografija iz djetinjstva, perioda školovanja, sa izleta. Zajednički su provodili ljeta, školske raspuste, kupali se na Uni, brali voće, tražili ptičja gnijezda u potkozarskim šumarcima.

„Moja majka Savka je rođena sestra Milanovom ocu Stevi. Milan i ja smo generacijski bliski, on je 1957, a ja 1958. godište. Često smo se posnećivali, on je volio da dođe kod mojih roditelja i rodbine u Novoselce, a ja kod ujaka Steve u Komlenac. Ova dva sela udaljena su pet kilometara, prečicom, preko šuma i livada”, ispričao je za „Politiku” Perica Bundalo, i sada veoma blizak sa Milanovom porodicom.

Naviru sjećanja na mnoge događaje o kojim se u javnosti malo zna. U gimnazijskim danima Milan je zavolio rok muziku, pustio kosu, kao i mnogi njegovi vršnjaci. Putovao je u Trst po farmerke i jaknu od džinsa. U četvrtom razredu u njemu se probudila želja za vojnom školom. Tepići su oduvijek bili odani vojnici i borci za slobodu. Milica Tepić, njihova rođaka, inspirisala je Žorža Skrigina tokom ofanzive na Kozaru u Drugom svjetskom ratu da snimi fotografiju koja je postala poznata u cijelom svijetu. Milica Tepić je u zbegu na leđima nosila sina Branka, a za ruku vodila kćerku Dragicu. Vjeruje se ovdje da je Milica inspirisala i Skendera Kulenovića da napiše poemu Stojanka majka Knežopoljka.

Milanov otac Stevo sinovljevu odluku da postane vojnik dočekao je sa radošću, zbog ponosa, ali i skromne mogućnosti da ga šalje na fakultet. Radio je u fabrici tekstila u tadašnjoj Bosanskoj Dubici, plate su bile skromne. Malo zemlje i stoke nije bilo dovoljno za troškove studija. Vojna akademija nudila je mnoge pogodnosti. Ipak, presudni su bili uspjeh u srednjoj školi i besprijekorno zdravlje. Sve te uslove Milan je ispunio. Prijatelj njegovog oca, pukovnik u penziji Dušan Bukva, često je dolazio kod Tepića i svojim primjerom stekao simpatije kod Milana, budućeg pitomca Kopnene vojne akademije u Zagrebu, koju je završio sa najboljim ocjenama i odličnim preporukama. To je za njegove roditelje, Stevu i Milenu, sestre Milku i Mariju, ali i ostalu rodbinu, predstavljalo veliki ponos. Dičili su se. U ljeto 1980. godine oženio se Dragicom iz susjednog sela Tuključani, koju je upoznao tokom ljetnog raspusta. Počeli su zajednički život u Slavonskoj Požegi, gde je bio njegov prvi raspored u oficirskoj službi. Sve je izgledalo bajkovito, kao u najljepšem filmu. Njih dvoje su se voljeli, a plod te ljubavi su djeca. Kćerka Tanja rođena je 3. januara 1982. odine, a sin Saša 27. januara 1983. godine.

Idila ipak nije dugo potrajala. Država kojoj se Milan zakleo na vjernost počela je da se raspada. Međunacionalni sukobi postajali su sve izraženiji, društvo se dijelilo, vojska se rastakala po nacionalnim šavovima. U Bjelovaru, gdje je Tepiće zatekao rat, za oficire JNA i njihove porodice više nije bilo bezbjedno. U proljeće 1991. godine, Dragica je sa decom izbegla u tadašnju Bosansku Dubicu, kod svojih i Milanovih roditelja. Tanju i Sašu, ovdje je upisala u školu. Milan je povremeno dolazio, sve dok putevi nisu bili presječeni.

Perica Bundalo prepričava posljednji razgovor sa bratom, sredinom septembra 1991. godine.

„Imaš li neko rješenje da izađeš iz tog okruženja, bez vode i struje, bez hrane, pitao sam Milana. Kaže, ne, nema izlaza, sve je oko nas minirano, u okruženju smo, nemoguće je odavde otići bilo gdje. Potom je kazao ’ako budem morao poginuti, skupo ću prodati svoju glavu’. Još je dodao, ’pripazi mi na djecu’. Time je naš razgovor završen, zauvijek. Ni tada nije delovao uplašeno, nego hrabro i odlučno”, ispričao nam je Bundalo do sada nepoznate detalje javnosti. U vijestima, na televiziji, 29. septembra, Tepići u Komlencu saznali su da je Bjelovar potresla snažna eksplozija, da se od nje zemlja zatresla. Crne slutnje Milanovih najbližih da je poginuo, obistinile su se. Za Milanovu porodicu to je veliki šok. Njegov otac Stevo nije dugo poživio, umro je od tuge. Supruga Dragica je umrla u julu 2017. godine, u 58. godini, Milanova majka umrla je godinu kasnije. Njegova rodna kuća, pored puta Kozarska Dubica – Kostajnica, opustila je. Na groblju u Komlencu, do kojeg vodi makadamski put, prazna je Milanova grobnica. Pored nje počivaju supruga Dragica, otac Stevo, majka Milena. Kada je Milan poginuo, njegov sin Saša, imao je osam i po godina. Sjeća se tog dana, mada nije sasvim razumio šta se dogodilo.

„Bili smo kod djeda, sa majčine strane. On nam je donio tu strašnu vest. Sjećam se, nekako u isto vrijeme, zadesila nas je oluja, kiša, vjetar, kao da se nebo urušilo. Pamtim te slike. Sestra, mama, ja, svi smo plakali, onda smo se spakovali i otišli u Komlenac. Tamo se već okupio narod. Shvatili smo da tate više nema. Znao sam da je rat, ali ničega drugoga nisam bio svjestan. Kao svako dijete u takvoj situaciji”, priča Saša kojeg smo zatekli na groblju u Komlencu. Doputovao je iz Beograda, sa suprugom i decom, na godišnji odmor. Prvo je otišao na groblje da upali svijeću.

„Naveče, kada se narod razišao, mama je došla kod nas dvoje u krevet, kod sestre i mene, zagrlila nas i rekla, deco moja, mi moramo dalje, borićemo se, ne smijemo pokleknuti. To je naša sudbina i naš život”, prelistava Saša tragične stranice svojih sjećanja. I on je po uzoru na oca završio Vojnu akademiju, ali u Beogradu.

„Kako sam stariji, moja tuga je veća. Moji klinci, koji imaju pet, šest i dve godine, nemaju djeda, a volio bih da je tu. Djecu vodim na mjesta svoga i očevog djetinjstva, idemo po selima da vide krave i ovce, obilazimo sva ta mjesta. Ovdje žive moje i lijepe i tužne uspomene.”

Predsjedništvo SFRJ je 19. novembra 1991. godine majora Milana Tepića „za izvanredan podvig u borbi protiv neprijatelja prilikom njihovog napada na kasarnu JNA u Bjelovaru” posthumno odlikovalo Ordenom narodnog heroja Jugoslavije. On je u to vrijeme imao 33 godine. Rođen je 26. januara 1957. u Bosanskoj Dubici, dan uoči Savindana. Ovaj gradić na Uni, blizu Jasenovca, mnogi nazivaju gradom Milana Tepića. Na ulazu je mural sa njegovim likom, u parku bista, u blizini Ulica Milana Tepića.

Posljednji susret

Saša Tepić seća se posljednjeg susreta sa ocem. „Sestra i ja smo već tada pošli u školu ovde u Kozarskoj Dubici. To je bilo poslije izlaska iz Hrvatske. Tata je sa majkom, našim ’stojadinom’ došao po sestru i mene, i izveo nas iz škole. Sjećam se, bili smo oduševljeni, naše veselje ogromno, zato što je došao tata. To je bilo, pet ili šest mjeseci pre njegove smrti.”

Lažni mit 

Nakon Milanove pogibije, smatra Perica Bundalo, stvoren je lažni mit da ne postoje njegovi posmrtni ostaci. „To nije tačno. Privatnim vezama saznali smo da postoje posmrtni ostaci. Pokopani su, pod oznakom N. N. na groblju Miroševac u Zagrebu. Podatke o tome postoje u Institutu za razmjenu Hrvatske, ali nema spremnosti da se oni isporuče Milanovoj porodici. Njegova supruga Dragica i ja smo 2001. godine bili u Zagrebu, ali nismo naišli na razumijevanje”, kaže Bundalo.

Izvor: Politika