Komšiluk po mjeri mačke: Banjalučani svojim primjerom pokazali šta znači ljudskost i samilost

Kada smo našu redakciju prije više od šest godina preselili u novi prostor, prva gošća nam je bila jedna pomalo plašljiva, ali radoznala “mramorna” mačka.

Bilo je tu još bar šest ili sedam mačaka koje su se izležavale na krovovima automobila, zidićima, na prozorima podruma ili u samom dvorištu između zgrada. A onda smo upoznali i njihovu dobru vilu Jelenu, koja se godinama brine o cijeloj koloniji, zajedno sa porodicom i komšijama iz okolnih zgrada.

Saznali smo da se Mejz zove Šara, i da je dio mačije ekipe koja tu živi godinama.

“Sve mace u komšiluku su same došle odnekud, a neke su imale mačiće koji su ostali da žive kod nas. Nekima smo uspjeli da nađemo dom, dvije sam ja usvojila, a onima koje su ostale se trudimo da obezbijedimo koliko-toliko dobar život. Hranim ih ja i komšije, ali i ljudi koji često prolaze kroz dvorište pa ih stalno sreću”, priča nam Jelena.

“Zimi, kada je napolju hladno, spavaju u podrumu, a mi se uvijek brinemo da imaju kakvo-takvo sklonište”, dodaje.

Danas “stalnu postavku” čine Mejz (Šara), Uglješa, Draganica, Slađa, Tačkica i jedini mačak među njima – Žule.

“Uz pomoć volontera koji se brinu za životinje sa ulice uspjeli smo sve da ih sterilišemo i tako spriječimo nove mačiće beskućnike. Povremeno se, uglavnom tokom sezone parenja, pojave neki mačori autsajderi, ali ne ostanu dugo”, priča naša sagovornica.

Ističe da je cijeli komšiluk dobar prema njima, da se nikad do sada nije desilo da ih neko tjera, udara ili truje, ali nezgode se dešavaju.

“Ponekad naiđu neki psi koji ih pojure, ali smo uvijek uspijevali da ih rastjeramo i spasimo mace”, kaže Jelena.

Komšiluk poput ovog je prava rijetkost. Svakodnevno svjedočimo desetinama, pa i stotinama odbačenih mačića, skotnih mačaka koje su vlasnici izbacili čim su prestale da budu zabavne djeci, lutalica koje umiru od povreda, bolesti koje mogu biti spriječene, automobila.

Znajući da Grad Banjaluka nema nikakav program za zbrinjavanje mačaka, te da su jedini koji o njima brinu volonteri i udruženja, koji troše svoj novac, vrijeme i resurse, ovakve stvari su za svaku pohvalu.

Zahvaljujući ljudima iz našeg komšiluka, koji, uprkos svemu, imaju empatije, ljubavi i strpljenja, male reponje imaju relativno dobar život. A oni uzvraćaju kako najbolje znaju i umiju – maženjem, igrom, lojalnošću i nježnošću.

Podsjećamo, brojna udruženja, novinari, pojedinci, volonteri i građani koji hrane mačke sa ulice upućivali su Gradu Banjaluka nebrojeno mnogo upita, prijedloga, rješenja, molbi i zahtjeva da se osmisli program zaštite i smanjenja broja lutalica, kako bi se stimulisalo udomljavanje i razbio tabu o sterilisanju životinja, ali nadležni već godinama ćute.

Njihov posao obavlja Jelena i ljudi slični njoj.

A nas i danas, nakon šest godina, tačno u osam ujutro na terasi dočekuje poznata njuškica naše Mejz, da nam prede uz kafu i maženjem smanji svakodnevni stres.

( izvor : MONDO. BA , foto : SLAVEN PETKOVIĆ )