Lordan Zafranović: Dok neko iz Hrvatske ne klekne u Јasenovcu – nema oprosta

Istorija mi služi da govorim o vremenu danas, o vlastitom narodu koji je napravio užasno zlo. Film je moj alat da kažem – Oprostite u ime mog naroda. Dok neko ne klekne u Јasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta. Јa ovim filmom skidam ustašku košulju sa sebe, rekao je reditelj Lordan Zafranović.

Reditelj filmova “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Muke po Mati”, “Krv i pepeo Јasenovca”, trenutno montira novo ostvarenje “Djeca Kozare” (Zlatni rez 42) o logoru Јasenovac, a danas je održao na FEST-u master klas na kome je govorio o načinu snimanja, temi zla kojoj je posvetio gotovo čitav svoj opus, stradanju reditelja tokom političkih previranja i odnosima u regionu danas.

– Mi smo vrsta patnika unutar civilizacije koja nije slobodna i ja uz pomoć filma pokušavam da izađem iz toga. Meni je film od 1961. godine prijatelj koji mi daje odgovore na ono što me interesuje. Kada nešto želim da ispitam, uključim kameru. Mi filmski umjetnici smo uvijek kao u vojnoj formaciji, u svojevrsnom opsadnom stanju i bez generalskog stava ne možete da se izborite sa, recimo, 175 glumaca koliko ih imam u novom filmu – istakao je poznati sineasta.

Јasenovac – bolna tema čitave Evrope

Od osamdesetih godina čeka na film “Djeca Kozare” i sa velikom upornošću je stigao do osam sati snimljenog materijala koji sada treba da pretvori u dva – dva i po sata igranog ostvarenja:

– Tema zla i tema Јasenovca jeste velika odgovornost ne samo zbog ovog naroda u kome nema familije bez tih stravičnih nesreća, to je bolna tema čitavog ovog područja pa i cijele Evrope.

Zafranović se prisjetio svoje prve posete Јasenovcu:

– Mi o Јasenovcu nismo imali pojma. Komunistička vlast je zbog bratstva i jedinstva to skrivala i ja sam slučajno došao do tog područja. Snimali smo dokumentarac i ušao sam u taj logor. Sedam – osam dana smo bili bolesni od svega toga što je čovjek tamo počinio. Radio sam tada “Muke po Mati”, socijalne filmove i onda sam rješio da moram da stavim film u službu istraživanja tog zla, jer nema druge teme. I onda je počela mučna i opasna igra sa tom temom jer su razne strane imale potpuno suprotno stanovište.

Priznao je da ga od tada ta tema ne napušta:

– Godinama sam istraživao Јasenovac i dosta sam stradao i zbog dokumentarca o Јasenovcu i ostalih filmova koje sam radio. Morao sam da promjenim državu i dan danas nemam svoju zemlju. Smatram da se ništa nije promjenilo od 1941/1942. i mislim da su u mom filmu dijalozi pojedinih đavola rata, koji su na momente vrlo simpatični i dragi, a onda stravični, ubojitiji od bilo kog noža unutar neke scene.

Iz ugla današnjeg trenutka Zafranović razmišlja da na uštrb prizora zla primat da dijalozima “zbog savremenosti o čemu ti junaci govore, o državi i državama”:

– Јa se u ovom filmu bavim temom na koji način se razvija zlo kod najobičnijih ljudi. Šta je to što zlo pokrene u pojedincu i šta ga pokrene masovno? Јa sam bio svjedok 1991. godine da su moji susjedi – mali trgovci, porodični ljudi – obukli uniformu, promjenili se i postali zli. Ako uspijemo da se to prepozna u ovom filmu, mi smo napravili veliki korak naprijed. Svi su dobri u početku i sve se brzo okrene.

Naglašava da njegov film može da se odvija danas u bilo kom gradu:

– Imam jedan kadar u kome onaj koji vješa žene, govori da će biti stvoritelj slobodne Evrope. Јa shvatim da je slobodna Evropa u žici, da smo mi svi unutar žice. Ovaj film, kada skinete žicu, može se dešavati u svakom gradu, svakoj ulici, u svakom stanu. Govorimo o ljudima. Kada sam vidio dokumentaciju osjetio sam se poniženim što pripadam ljudskom rodu zbog zla koje je napravljeno i metoda kojim se zlo sprovodi, a čine ga naši mali susjedi.

Teren za zlo je spreman

Primećuje da zlo traje generacijama:

– Dvadeseti vijek je početak udarničke propagande, mržnje i izazivanja zla. Ostale su strahovite rane, među kojima je i Јasenovac, koje opterećuju generacije i generacije. To je buduće zlo. Nije ubod noža samo kada je počinjen, već raste sa godinama, od usta do usta, stvaranjem mitova. Upotrebom tih mitova u propagadne svrhe zaluđuju se čitavi narodi i samo je dovoljan mali fitilj i sve kreće. Pogledajte te fudbalske utakmice. To je na tankoj žici da pukne. Pucalo je i 1991, ali sada je situacija nekako spremna. Teren za zlo je spreman.

Očekuje da će “Djeca Kozare” izazvati burne reakcije, ali ga to ne brine:

– Važno mi je da se napravi film o vremenu danas. To je savremeni film o stanju duha danas, o opasnosti koje se mogu desiti preko noći i danas. Istorija mi služi da bih govorio o vremenu u kome živim, o svojim strahovima. Јa govorim o svom vlastitom narodu koji je u jednom trenutku počinio užasno zlo. Јa sam svjedok tog zla, a imam alat koji se zove film i koji pokušavam upotrebiti da bih rekao – “Oprostite u ime mog naroda, svjesni smo toga šta smo napravili”. Dok neko ne klekne u Јasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta. To hoću da kažem. Јa skidam ustašku košulju sa sebe preko ovog filma. Јa nemam drugog alata, ja nisam političar. Јa rukovodstvo Hrvatske stalno na to podsjećam gde god mogu, ali nešto je tu zapelo od 1945. i to stoji stalno. Ovaj film je mali prilog u ime mog naroda, koji me je školovao, pa je red i da mu nešto vratim, ako mogu.

Zafranović je rekao da poslije ovog filma nema dalje, jer ne postoji veće teme od Јasenovca:

– Mislim da ovo može da bude završni udarac sa moje strane. Neko će možda nastaviti nakon toga, ali ja više ne. Nema šta više ni u formi nu u temi. Sva energija je ušla u ovaj film i on će trajati narednih sto godina.

RTRS, Lordan Zafranović (Foto: TANJUG/ JADRANKA ILIĆ)