Olovo se neprimijetno taloži u organizmu i tiho truje

Međunarodna sedmica prevencije trovanja olovom ove godine obilježava se od 24. do 30. oktobra, čiji je cilj da upozna javnost o značaju prevencije trovanja olovom, naročito kada je riječ o djeci.
Samo jedan mikrogram po decilitru olova u krvi djeteta smanjuje nivo inteligencije za 0,25 jedinica. Samo taj podatak dovoljan je da se o zaštiti od trovanja olovom svijet ozbiljno zamisli, i to ne samo u ovoj sedmici.

Izloženost olovu uzrokuje 600.000 novih slučajeva smetnji u intelektualnom razvoju kod djece u svijetu, i to na godišnjem nivou, uglavnom u nerazvijenim zemljama ili zemljama u razvoju.

Olovo, kao “tihi trovač”, opasno je upravo zato što se prilično neprimjetno taloži u organizmu godinama prije nego se pojave zdravstveni problemi.

Stručnjaci upozoravaju da danas u svijetu ne postoji čovjek koji nije na neki način izložen olovu koji u organizmu može da ostane od 10 do 20 godina.

Rukovodilac Odsjeka za hemikalije u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske DŽejna Milaković Ramadani upozorila je da su rijetki akutni slučajevi trovanja olovom, ali su zato i dalje vidljive posljedice dugotrajnog izlaganja tom metalu koji ljudski organizam doslovno akumulira.

Prema njenim riječima, olovo putem krvi dospijeva u srce, jetru, bubrege i mozak i može da izazove ozbiljne funkcionalne poremećaje tih organa.

“Još prije 50 godina su dokazani i dokumentovani štetni efekti masovne upotrebe olova i zato je ono postepeno ograničavano i zabranjeno u različitim proizvodima dostupnim opštoj populaciji, ali neke grane industrije, poput rudarstva i metalurgije i dalje ga u velikoj mjeri eksploatišu i doprinose njegovom oslobađanju u životnu sredinu”, pojasnila je ona.

Koliko je olovo “uporno”, svjedoči i podatak da je i danas prisutno u zemljištu uz saobraćajnice, iako je još krajem prošlog vijeka sadržaj u benzinu postepeno ograničavan.

Danas je na snazi potpuna zabrana upotrebe tetraetilolova u benzinu, osim u nekoliko zemalja svijeta, ali je olovo iz izduvnih gasova automobila iz sada već davnih 90-tih ipak “preživjelo” u zemljištu.

Bez olova se, ipak, u nekim granama industrije ne može. Neizostavan je sastojak dijela električne i elektronske opreme, tako da otpad koji sadrži ovu opremu može da sadrži i određenu dozu olova koja se u životnu sredinu oslobađa neadekvatnim zbrinjavanjem ili spaljivanjem.

Iz takvih izvora, olovo prelazi u zemljište, odakle se putem čestica prašine lako transportuje na daljinu uz pomoć vjetra ili se spira kišom i tako postaje dostupno opštoj populaciji.

Olovo će se, takođe, sigurno naći i u sistemima za vodosnabdijevanje izgrađenim najkasnije 80-ih godina 20. vijeka, jer uglavnom sadrže olovne cijevi.

Uprkos ograničenjima, može se naći i u nekim proizvodima koje svakodnevno viđamo na tržištu i često kupujemo – dječijim igračkama, nakitu, keramici, dekorativnoj kozmetici, pa i papiru.

Nažalost, ni hrana nije pošteđena moguće kontaminacije olovom. U postupku proizvodnje, pakovanja ili transporta, ona može da bude zagađena česticama olova iz zemljišta ili prašine. Primjera radi, jarkocrvena i žuta boja u ambalažama za pakovanje hrane, uključujući i slatkiše, postizala se ranije upravo dodavanjem olova.

Stručnjaci zato savjetuju da prilikom kupovine kupci čitaju deklaracije, a kad biraju boje za bojenje zidova traže od prodavca informaciju da li te boje sadrže olovo.

“Najčešći put unosa olova u organizam je na usta i to najčešće zbog lošeg higijenskog režima, dakle unosom kontaminirane hrane, vode ili proizvoda, te prašine koja sadrži olovo. Zato je od izuzetne važnosti da se i u kući i na radnom mjestu ruke redovno peru, da se radna odjeća ne odlaže kod kuće i da se održava redovna higijena stambenog i radnog prostora”, napominje Milaković Ramadani.

Povodom Međunarodne sedmice prevencije trovanja olovom, Globalna alijansa za eliminaciju boja koje sadrže olovo, koju predvodi Program UN za životnu sredinu i Svjetska zdravstvena organizacija, upozorava da je proizvodnja i prodaja olovnih boja i dalje dozvoljena u više od 55 odsto zemalja svijeta, te je s toga neophodno napraviti konkretan napredak ka globalnoj fazi ukidanja olovnih boja kroz regulatorne i pravne mjere.

Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite ističu da su u Republici Srpskoj na snazi propisi koji uređuju oblast hemikalija, kao i predmeta opšte upotrebe kojima se propisuju zabrane i ograničenja sadržaja, ne samo olova, već i različitih drugih opasnih hemikalija u određenim proizvodima dostupnim opštoj populaciji, poput boja, emajla, nakita.

Zato je na svima nama da se potrudimo, jer se trovanje olovom u potpunosti može spriječiti.

Pretpostavlja se da je njemački kompozitor Ludvig van Betoven bio gluv i neobičnog temperamenta upravo zbog izloženosti olovu.

Osim što su vodovodne cijevi bile olovne, i posuđe tog doba sadržavalo je dosta olova koje se podgrijavanjem hrane dodatno rastvaralo.

Poznato je i da se gorak ukus jeftinih vina još od starih Rimljana maskirao olovom. Priča o djeci koja su čupkala zidove i to jela, nema veze sa objašnjenjima da im je falilo kalcijuma, već su olovne boje bile slatkog ukusa.

Olovo je dokazano neurotoksično. Spekuliše se čak da je Neron zapalio Rim zbog oštećenja mozga uzrokovanih ovim metalom.