Reditelj Marko Misirača: Podstaći ljude na razmišljanje je misija pozorišta

Marko Misirača, istaknuti srpski pozorišni reditelj, iza sebe ima na desetine predstava koje su izvođene širom regiona. On i njegove predstave nosioci su brojnih titula i nagrada, a nedavno je na sceni Pozorišta u Prijedoru predstavio svoje novo djelo pod nazivom “Jugoslavija, moja otadžbina”. Predstava je izazvala brojne reakcije, okupila ekipu iz Banjaluke, Prijedora i Kopra, a nastajala je više od godinu i po dana. Dramatizacija rađena po istoimenom djelu Gorana Vojnovića probudila je brojna osjećanja, a prognoze struke su da će ova predstava imati dug pozorišni i festivalski život.

NN: Kakvu poruku ste željeli da pošaljete predstavom “Jugoslavija, moja otadžbina”?

MISIRAČA: U pozorištu niti poručujete poruke, niti tražite reakcije. Vi uzmete jednu priču koja vam je uzbudljiva na ovom ili onom nivou, za koju negdje iracionalno osjećate da je potrebna, zaista. Moj princip je da srcem odaberem temu, komad, roman u ovom slučaju. Osjećam da nam je ova priča Gorana Vojnovića važna i značajna na mnogo nivoa. Puno stvari i tema otvara, ona je samo na prvi pogled takva, ali to je čak neka mala prevara za auditorijum, jer kada se ukuca na Googleu neka osnovna informacija o romanu, prva asocijacija je ta priča o čovjeku kojeg traže zbog navodnih ratnih zločina. Onda to nekima djeluje provokativno te je zbog toga predstava i imala težak put do realizacije. Neka pozorišta nisu željela da rade, odustala su, kao na primjer Narodno pozorište iz Banjaluke, žao mi je zbog toga. Neki ljudi nekad nisu spremni da malo dublje uđu u stvari i kopaju. Vjerujem da su svi koji su pogledali predstavu vidjeli da ona govori o mnogo više stvari, mnogo dublje i slojevitije, mnogo složenije otvara probleme koji nas se tiču 50-60 godina unazad na ovim prostorima, svih koji su živjeli u toj bivšoj državi.

NN: Kakve su bile reakcije ljudi nakon premijere? Kakva osjećanja je probudila u ljudima?

MISIRAČA: Ova predstava je sve, ali sigurno ne daje direktne i konkretne crno-bijele poruke i odgovore na neka pitanja. Ako podstaknete ljude da misle o tome, a čak i neki profesionalci su mi rekli da im je puno pitanja otvorila i da su mnogo razmišljali, to je zapravo najviše što pozorište i umjetnost mogu da urade. U svakoj sredini će predstava buditi drugačije asocijacije, ali mi smo pokušali da se sa sudbinom svih tih ljudi saživimo jer su oni u suštini svi nesrećnici na ovaj ili onaj način. To nam je bio cilj, a predstavu smo gledali kroz glavnog junaka Vladana koji istražuje, krene u potragu za ocem, a onda se ta potraga proširi na nešto mnogo veće, pitanje porijekla, identiteta, lične istorije države i slično.

NN: Kada ste tek počeli da radite predstavu, da li je postojao strah kako će ona biti prihvaćena kod publike?

MISIRAČA: Prošlo je 30 godina od ratova u bivšoj Jugoslaviji. U nekim normalnim sistemima i civilizacijama, pa čak i u toj Jugoslaviji, u odnosu na rat prije 30 godina nakon toga su se već počele praviti parodije na tu temu. To što je nama i dalje to osjetljivo na taj način, govori mnogo više o nekom civilizacijskom problemu kod nas i mislim da umjetnost ne treba da preza da otvara te teme i bavi se njima. Meni ovo nije prva predstava, najmanje je peta-šesta koja se bavi našom istorijom i otvara neka pitanja. Nije postojao strah, mislim da publika želi da vidi kada se na pravi način priča o tim stvarima, kada se priča višeslojno, a ne radi propagande. To je pokazala i premijera i prva repriza te veliko interesovanje za predstavu. Roman je preveden na 18 svjetskih jezika, očigledno je da je ova priča potrebna i zanimljiva. Samim tim što će ljudi koji su čitali knjigu biti zainteresovani da pogledaju predstavu je sasvim dovoljno.

NN: Banjalučki glumac Boris Šavija tumačio je jednog od glavnih likova, čovjeka, oca i supruga koji je osumnjičen za navodne ratne zločine. Kako ste željeli da prikažete taj lik?

MISIRAČA: Boris Šavija je glumac sa kojim nisam puno radio, ali se razumijemo i negdje smo na sličnim talasnim dužinama i već smo radili prije ovoga jednu značajnu predstavu za obojicu u Banjaluci. Zapravo, kako kompletna predstava nije realistična, nego je iz sjećanja, a to ljudi zaboravljaju, predstava je iz vizure sjećanja tog glavnog junaka, mladića. Dakle, svi ti likovi, pa samim tim i lik koji igra Boris Šavija, projekcija su sjećanja glavnog junaka. On je tako praznorodan, razbijen kao ogledalo, i na kraju, publika sama sklapa sliku od tih djelića sjećanja kakav je taj čovjek zapravo. Time smo se vodili, to nam je bila osnovna ideja.

NN: Ovo je komad sa šarolikim sastavom, imali ste priliku da sarađujete sa glumcima iz Banjaluke, Prijedora i Kopra. Sa kakvim problemima ste se susretali tokom rada? Kakva je bila Vaša saradnja sa slovenačkim pozorištem?

MISIRAČA: Šest je glumaca iz Banjaluke i Prijedora, četiri su iz Slovenije. Za razliku od naših ovdašnjih problema tehničke prirode – ne mislim na glumce naravno, ja sam uvijek sjajno radio sa glumcima – ali pošto mi produkciono nemamo tu vrstu posvećenosti i profesionalnosti, ozbiljnosti kapaciteta, ova predstava mi je bila zaista pravo otkriće. U saradnji sa slovenačkim pozorištem vidio sam da je to jedna ozbiljna mašinerija koja predano i profesionalno radi i ti ljudi, glumci i direktorica pozorišta iz Kopra zaslužuju samo riječi hvale. Zaista, to je ekipa koju samo možete poželjeti.

NN: Kakvi su dalji planovi sa ovom predstavom?

MISIRAČA: Eto, imali smo nedavno premijeru u Prijedoru, jednom od dva matična pozorišta ove predstave. Drugi producent će dati premijeru predstave krajem jula i u Kopru, glumci će je igrati na Primorskom poletnom festivalu. Nakon toga, predstavu ćemo prijavljivati na festivale, postoje neka interesovanja za mnogo njih. Mislim da će predstava imati uspješan pozorišni život. Ja lično bih se malo odmorio od svega, ovo je bilo veoma iscrpljujuće, jer smo više od godinu i po dana u ovom projektu na neki način, a omelo nas je mnogo toga. Potreban nam je svima jedan reset.

(nezavisne)