Sjećanja na fašističku okupaciju nisu izblijedila ni nakon osam decenija – Kosa Vuković
Kažu da svaki kamen i svaka vlat trave na Kozari i Potkozarju,već 80 godina,pričaju svoju priču.Kad,šetajući Kozarom pogled uznesete uz njene kosate strane,zastanite i oslušnite….hiljade i hiljade različitih,teških sudbina u žuboru ,golim okom nevidljivih potoka suza šapuće ,ječi o tim strahotama…rat,djeca,Kozara,logori,mučenje,…Jasenovac…Gradina…tišina…
U žestokoj ofanzivi fašističke Njemačke ,udružene sa ustaškim hordama,goloruki,nemoćni narod potkozarskih sela,sve ono što nije bilo za vojsku i pušku,mahom žene i djeca,bježeći pred bombama nacističkih aviona,jedini spas je pokušao da nađe u pitomom zagrljaju svoje Kozare.
Sa majkom,braćom i sestrama, jedna od devojčica iz tog nepreglednog narodnog zbjega ,uspijela je,pukom sudbinom,da preživi ratne strahote. Danas,gotovo 8 decenija kasnije, ova devedesetpetogodišnja baka,Kosa Vuković iz sela Čelebinci u opštini Kozarska Dubica,prisjetila se nekih događaja.
Sva nejač Potkozarja,žene,djeca i stari su,u zbjegu pred napadom višestrukog neprijatelja,pokušavajući da sačuvaju svoje i živote najmilijih,ostavljali za sobom svoja ognjišta i pusta,razrušena sela…
„ Cijeli Čelebinci sakrili su se u Kozari kada su se začuli avioni. I ja sam tako sakrila se sa svojima. Brzo su nas našli i ljudi su jedni ispred drugih krenuli put Jasenovca. Ispred logora smo došli goli,bosi i mokri. Tu sam bila nekih 15 dana dok me nisu odveli na prisilni rad u Njemačku, jer sam već tada, sa nekih 14 godina bila sposobna za rad“ , prisjeća se baka Kosa, koja je preživjela Jasenovac i čije sjećanje na te dane donosimo u aktuelnom prilogu povodom obilježavanja 9.maja – Dana pobjede nad fašizmom.
To je datum kada je nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju u Drugom svetskom ratu.Slavi se 9.maja iako je Drugi svjetski rat konačno završen tek nekoliko mjeseci kasnije bezuslovnom kapitulacijom carskog Japana posle tragične upotrebe atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju.Ovako izgleda zvanični tekst o Danu pobjede.
Neformalno se kaže da u ratu nema pobjednika.Kaže se i da vrijeme liječi rane.Pjesnici kažu da za majke rat traje,sve dok traje njihovo pamćenje.
Kroz pero pjesnika,simboliku nam šalje i naša Kozara. Iznjedrivši Srđane,Mrđane i Mlađene u pletenice zelene ih je savila,pa ćuti nad Knešpoljem i obrve teške sastavlja.Ovaj prkosan i ponosan narod Kozare i Potkozarja a ujedno i najgostoljubiviji narod na planeti jeste narod koji prašta ali i narod koji ne zaboravlja.
Aktuelni prilog sa svjedočenjem bake Kose donosimo danas u 17 časova na programu Dub radija, a u 20 časova na internom TV kanalu.