Životna priča Željka Dimića koji je od BiH stigao do Hollywooda: “Seleni Gomez sam pričao o Kozari i Uni”

Željko Dimić ili Jack Dimich u regiji nije toliko poznato ime koliko bi trebao biti, a ovaj američki glumac rođen u Bosanskoj Dubici kroz dugogodišnju karijeru ostvario je uloge u nekim od najpopularnijih američkih serija i filmova. U intervjuu za Klix.ba govorio je o svom putu od Bosne do Amerike i velikog uspjeha.

Nakon što ga je sudbina odvela iz rodnog kraja, upisao je 1997. godine prestižni Lee Strasberg Theatre & Film Institute u New Yorku, gdje je diplomirao 2001. godine.

“Castle”, “CSI: Crime Scene Investigation”, “Law & Order: Special Victims Unit”, “Elementary”, samo su neki od naslova u kojima je Dimić glumio. Kad je riječ o domaćim i regionalnim ostvarenjima tumačio je likove u “Tenderu”, “Konaku kod Hilmije”, “Kalkanskim krugovima”, “Državnom službeniku” i brojnim drugim.

Među zapaženim ostvarenjima su njegova uloga u seriji “Lust” (37 epizoda) u kojoj igra profesora komparativne književnosti sa sjedištem u New Yorku, kao i uloga Đorđa Roša u špijunskom trileru “Vera”.

Također glumi i u monodrami “Oj, živote” koju će uskoro izvoditi širom Bosne i Hercegovine, a pred bh. turneju govorio je za Klix.ba.

 

Na samom početku razgovora ističe da, bez obzira što je otišao iz Bosne i Hercegovine, njegova duša je tu.

 

“Da nije bilo one nesreće zvane rat – nikad ne bih otišao”

“Ja često dolazim i zbog posla i zbog ljudi i ljudi koje sam ostavio u ovoj divnoj zemlji. U njoj sam odrastao, često govorim da nikad nisam i otišao u svojoj glavi, jer sam ja uvijek bio odavde i bit ću odavde do kraja svog života. To što sam slučajno američki glumac jer sam tamo diplomirao i napravio neku karijeru je samo tehnički dio, a duševni dio je odavde”, kaže nam Dimić.

Uz to poručuje: “Volim biti ovdje, ovo je moja zemlja, ovdje sam rođen, odrastao, da nije bilo one nesreće zvane rat, ne bih nikad otišao”.

Željko je u SAD-u poznat kao Jack Dimich, a ispričao nam je i kako je došlo do ove “promjene imena”.

“Moj profesor Michael, koji mi je bio na klasi, nije mogao da izgovori moj ime. I ne samo on, već svaki Amerikanac. Željko je bio Lesko, Slesko, Zelčko… I onda je Michael nakon šest mjeseci pokušaja da izgovori kad god ja izađem na scenu, došao na ideju: ‘Znaš šta, ti si Jack od sada'”, priča nam Dimić.

Poredeći filmsku industriju u Bosni i Hercegovini i regiji s onom u SAD-u kaže: “Ja radim svoj posao onako kako sam vaspitavan i učen na akademiji. To je da dam kompletnog Željka liku koji radim. Razlike nema u pristupu, ima razlike u okolnostima. Tamo je više para, pa im je lakše da rade i lakše nam je možda da radimo. Ali je iskreno rečeno meni ovdje nekad ljepše da radim što se tiče duše, što se tiče tog odnosa sa kolegama, malo je prisnije, toplije”.

Dimić je jedan od rijetkih glumaca s naših prostora koji su tumačili likove rođenih Amerikance u filmovima, a kaže da mu je da od “teškog” balkanskog naglaska dođe do njujorškog trebalo 12 godina.

 

Akcent “bosanskog dijela New Yorka” i 12 godina peglanja vokabulara

“Da bi to preraslo u neki njujorški dijalekat ili standardni američki – to je 12 godina peglanja riječi dnevno po 1000 puta. Ja sam ušao u taj proces, sjećam se dobro, moja divna profesorica dijalekata kad me na prvom času srela, rekla je da sam najgori slučaj u njoj karijeri. Jer sam stvarno imao najteži balkanski akcenat. Međutim, neko šesto čulo mi je govorilo da možda mogu da uspijem da se izborim s tim. Uzelo mi je 12 godina i to je trajalo sve do uloge u seriji Hawaii Five-0. Kad sam prvi put dobio ulogu rođenog Amerikanca, on se zvao Randy Thorpe”, priča dalje.

Kaže kako je odabran među više od 300 Amerikanaca koji su konkurisali za ulogu te da je od tad “skinuta” etiketa da Jack Dimich može da igra samo Ruse, Bosance, Albance.

“Al Pacino se prema meni ponašao kao da smo zajedno čuvali ovce na Kozari”

Ispričao nam je i da je u svojoj prvoj ulozi u SAD-u tumačio upravo lik Bosanca, a riječ je o filmu “3 A.M.” Leeja Davisa.

U karijeri je radio s brojnim poznatim glumcima, a kaže da to ne mijenja njegov pristup: “Opet moram se pozvati na svoje profesore. Mene su učili da radim, nema veze s kim radim, da radim svoj posao, nebitno da li je tu Al Pacino, da li je tu neki mali Željko iz neke male Bosne. Meni je isto – ja imam obavezu prema svom liku. Bilo je treme ispočetka, sa Alom sam radio predstavu, međutim Al Pacino se pokazao kao veliki čovjek. Ponašao se prema meni kao da smo čuvali ovce pod Kozarom zajedno, s obzirom na to da je on već tad bio Al, a ja sam bio samo Jack”.

“Međutim, ja sam učio od takvih ljudi kao što je on, kao što je Josip Pejaković – da prvo u ovom poslu moraš biti čovjek i držati do sebe i do drugih, imati poštovanje prema onima s kojima radiš bez obzira kako se zovu, koliko su iznad tebe ili ispod tebe po nekom statusu ili nekoj prepoznatljivosti. I to mi je mnogo značilo u karijeri da nisam nikad imao tremu ako radim s nekim Alecom Baldwinom, Selenom Gomez ili Tomom Hardyjem s kojima sam zaista radio. Ali isto tako kad ja sam u prilici da radim s nekim studentom glume, da se ponašam isto onako kako su ti ljudi koje sam sad pomenuo ponašali prema meni”, navodi.

“Seleni Gomez sam pričao o Kozari i Uni”

Podijelio nam je i anegdotu kako je Seleni Gomez objašnjavao gdje je Bosna na karti, ali i govorio o ljepoti Une i Kozare.

“Radeći sa Selenom Gomez – osam snimajućih dana smo proveli zajedno, a njena prikolica je bila do moje. Ona je sve htjela da zna o Bosni, o mojoj Dubici, ona nije znala gdje je to na karti. Pa ja njoj objašnjavam: ‘Planina Kozara, pa rijeka Una, najljepša rijeka’, pa što su joj Rimljani dali ime Una. I ona to sluša i ja sam mislio, ona tu sa mnom priča samo da joj ne bude dosadno. Međutim, vremenom sam shvatio da žena stvarno želi da zna. Pokazala mi je koliko je ona ‘široka’ kao osoba i što je meni opet imponovalo da tamo nekoj Amerikanki pričam o svojoj zemlji i da se prvi put neko takvog imena zanima odakle sam ja”, priča Dimić.

Ističe da se u SAD-u sve većinom svodi na princip “radi svoj posao i šuti”, kao i da je često morao pojašnjavati odakle on to zaista dolazi.

“Kad sam radio Paula Obrechta u CSI-ju. Mene reditelj pita, iz koliko si dijela New Yorka? Ja kažem bosanskog. On je bio zbunjen pa me pitao šta je to. Ja kažem, to je posebni dio Bronxa. Na kraju je shvatio da se šalim”, priča dalje.

Kad je riječ o angažmanima u BiH posebno ističe monodramu “Oj, živote”: “Ja sam radio ovdje ‘Konak od Hilmije’, radio sam seriju ‘Tender’ u Sarajevu, eto, dva posla imam u Bosni. Ali ovaj (op.a. monodrama) mi je najvažniji, ovo je život divnog Josipa Pejakovića koji je nažalost otišao, ali je ostavio veliki trag svojom ljudskošću, svojim djelima. Naročito sam počastvovan što je meni ustupio da radim i da budem, kako on kaže, i nasljednik njegov. U mojoj adaptaciji, u mojoj režiji jedva čekam da se predstavim bosanskoj publici. Eto, imamo velike planove za decembar. Koristim priliku da pozovem sve dobre ljude koji vole umjetnost, koji vole kulturu, da ponovo živimo Josipove riječi zajednički i da pokažemo da ova zemlja zaista i duboka i vrijedna i da ima tu dušu”.

Prisjetio se i susreta s Josipom Pejakovićem kad je imao 12 godina: “Josip silazi sa scene nakon trećeg poklona, ja iz prvog reda, ko zapeta puška, pružam ruku: ‘Svaka čast, kolega, ovo ste odlično uradili, ali ja ću to jednog dana raditi, možda bolje od vas’, on kaže: ‘Prije svega ne znam kako se zoveš, a drugo, otkad smo ti ja, kolege?’, Rekoh: ‘Nismo još, ali dajte mi malo vremena'”.

Upravo ovaj susret sumira Dimićev karakter koji nije prihvatio odbijenicu na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu te se nakon brojnih poslova koji nisu imali doticaja s glumom uspio ostvariti u ovom pozivu i to mnogo uspješnije nego brojni glumci iz regije koji su se okušali na američkom tlu.

Izvor i fotografije: Klix.ba